| listopad, 2004 | ||||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
|
Na pitanje se najbolje odgovara pitanjem, A kako je vidite Vi gospodo draga, da li je opština , mjesna zajednica , ili bilo šta što se naziva jedinkom lokalne samouprave nešto na što možemo u velikoj mjeri uticati? Kako vidim sebe? Kako vidim sive trotoare kojim ću hoditi 2015? Da li se uopšte vidim i da li vidim Vas? Pitanja su na koja ovaj rad treba da da odgovore. Moja opština 2020, neznam uopšte kako da gledam samo na opštinu a po automatizmu da izrežem sve ostale djelove , grada države , i bilo čega što nas čini žiteljima te opštine. Zar je uopšte moguće gledati opštinu centrar , taj imaginarni omeđeni dio na karti grada, koji je izsjeckan nekim žuto ljubićastim simbolima , koji bi trebali predstavljati nizove novih,starih zgrada , parkova, bogomolja i možda neki mali dio na karti sa već skoro zaboravljenim znakom ZOI-a. Kada na taj naćin zamislim opštinu , u isto vrijeme zamišljam i neku od lijepih slika Safeta Zeca na kojima su nacrtana avlijska vrata sa čuvarkućom iznad njih , i avlijskima halkama , vrata nacrtana na staroj novini , novini koja pokazuje prazninu , u svoj toj ljepoti. Kako zamisliti Alipašinu džamiju, a da se odmah ne sjetim žubora vode ispred Begove, kako zamisliti cvijetni park ispred predsjednistva a da ne pomislim na hladovinu parka at mjedan... kako zamisliti... , a da previdio sam opciju, mogu sanjati, Kažu da se u snovima vidi samo ono što želimo i vidimo samo ono što smo željeli da vidimo. Sanjajući odlutah od stvarnosti i zaustavih se u momentu baš tu 2020 godina je, mjesec avgust , sarajevska klima se ne mjenja, vruće je, kako bi mnogi rekli beton se upalio svuda oko mene gori, negdje sam na granici, ne na granici sna, na granici sam ... opština, još uvijek vrijede podjele iako ih nebi trebalo biti, stojim u opštini centar a gledam u opstinu stari grad na obali sam. Pored mene prolaze tramvaji, isto onoliko tutnje i lupaju kao onda kada sam ih kao učenik slušao u školi ne vidjevši ih, a znajći gdje idu. Sjećam se slika, izbljedjelih djedovih razglednica , iz perioda austrougarske.Skoro da čujem topot konja koji vuku tramvajska kola, a da, to je prvi tramvaj Europe, probna verzija koja je data kao pokus za male bosance u kraljevini Austriji. Sjećam se priće koju mi je prićao djed o znamenitom ćovjeku Hadži Mujagi Merhemiću koji se nije baš kako oblaćio i kojeg su istjerali iz tog ... njemu i svim ostalim bosancima za test, namjenjenog tramvaja sa uzvicima «Bosnische schweine». Kao da vidim lice preplašenog Bečlije šefa tramvajske pruge koji po dolasku u begovat Merhemića na Bistriku upučuje duboko izvinjenje njegovom domaćinu za izraze koje mu je uputio. I odjednom stanka, iz crnog dima izranjaju crveni tramvaji, gore, maj je 1992 godine brani se opština, brani se mjesna zajednica, brani se Sarajevo, metalna konstrukcija tramvaja ostaje kao barikada i spas za vojnike, kao i građane koji nose vodu. Odjednom šum.Pored mene prolazi nećujni tramvaj, sjetih se već je 2020, sanjam li i dalje, u tamnom staklu vidim svoj obris.Promjenio sam se.Kosa je počela da sjedi i već se neke bore naziru. Stanica skenderija,piše na velikom display-u pored nove trafike, Šteta pomislih, vise ni papke nemožemo izigrati. Nadam se samo da su naučili ćitati. I dalje stojim.Kroz nos mi prolazi oštri miris Miljacke, da to je za mene sarajliju miris, svi bi ga novi nekim drugim imenom zvali, nije se puno promjenila, žubori i znatno je niska, ali dovoljna da korz moj dio opštine provuće svo smeće koje u nju odlažu svi žitelji nadam se ostalih opština za koje ovaj rad nije zainteresovan. Laganim korakom mjerim grad i dolazim do doma sindikata.Još su uvijek tu latinićni i Čirilićni natpis, otpuhujem, shvatam da smo još uvijek multietnični ako nam je suditi po natpisima. Poliglote smo a još ne pišemo. Ispod mojih nogu čudan šum, tu je stari tunel kroz koji huči Koševski potok i dalje se ulijeva u svoju maticu Miljacku. Vidim ljude izlaze polagano iz tramvaja,čudno,nema gužve na vratima na kojima piše izlaz , svi izlaze niko ne ulazi,neki sjedi i stariji gospodin u kolicima bez ićije pomoći izlazi na vrata rezervisana samo za ljude sa poteškoćama,nema gužve,vike ,teškog mirisa znoja koji se širio sarajevskim tramvajima u vrijeme dok sam se ja njima koristio. Tramvaj odlazi i kao iskrica u moju mladost vidim neko malo tamnoputo djete sjedi na zadnjem braniku tramvaja i maše, sjetih se svih onih koji su se tako vozili izbjegavajući uvijek smrknute revizore. Već dolazi i drugi , tramvaji su jako ćesti,mogu da primjetim, drže se voznog reda, tu su i revizori, ali u radnim odjelima sa uredno istaknutim akreditacijama i bez onih obaveznih starih i užasavajućih kožnih jakni. Primjetim da su građani postali ono sto su oduvijek trebali biti.....građani. Vidim nove zgrade , male velike , stare i nove, ćuje se ezan sa munare Alipašine džamije i zvona sa katerale mislim.... ali ona je u drugoj opštini, a ipak je tako blizu. Podne je, zvizdan kako bi stare sarajlije rekle. Odlazim prema kinu radnik već odavno se na tom mjestu ne održavaju projekcije, zaboravljeno je i skinut je čak i natpis, zaboravljeno je kao i kino Dubrovnik, kao i kino Sutjska. Na njihovim mjestima vidim velelepne zgrade sa natpisima na svim Europskim jezicima.Tu u parku odmah na čošku pored Alipašine džamije sija naranđasto M, bašta sa stolovima seže tik do starih nišana. Otpuhujem radostan sam, u Sarajevu je konaćno otvoren Mcdonalds, pogledam malo bolje, zjapi prazan, niko ne jede, shvatam da je ipak tradicja ono što imamo i da teško prihvatamo uticaje drugih. Prelazim cestu, spuštam nogu na jasno markiranu zebru, ispred sebe vidim neko žuto ofarbano taxi vozilo, vozać se smjesi i propušta me nježno ukazujući rukom da je prolaz slobodan. Zahvaljujem se i nastavljam dalje. Sjećam se poznate fraze da grad ne ćine zgrade nego ljudi, a vidim da ih je u Sarajevu i u mojoj opštini sve više. Pogled mi se zaustavlja daleko, oko tornja zetre , na kojem uz znak olimpjskih igra iz vec davne 1984 stoji i novi modifikovani znak sarajevske olimpijade iz ne tako davne 2010. Zastajem u parku kod druge gimnazije u hladu sada već velikih stabala kestena. Djeca izlaze iz škole, neki mladi par uživa u svojoj ljubavi. Opet fleš, zima je 1993 snajper puca u neposrednoj blizini, ljudi svim mogućim alatkama vade i posljednje korjene iz parka i nose kući makar i mokro drvo, da bi se ogrijali, ali najedamput slavuj i žamor djece. Opet sam tu s njima. U snu sanjam, na klupi na kojoj su djeca iscrtala svoje inicijale. Osjećam neku hladnoću, počinjem se tresti i budim se. Ležim u nekom velikom dnevnom boravku, kroz staklena vrata vidim vrt, ćujem glasove žene i dvoje sićušne djece, ne razumijem ih bas najbolje, to je neka mješavina Engleskog i Bosanskog jezika. Djeca se igraju sa malom koalom, počinjem shvatati gdje sam, živim u Australiji, godina je 2015. Dovoljno sam mlad da sanjam o Sarajevu, a već sam suvise star da se tamo vratim. |
|
Tišina , sama pomisao na tu tako malu a tako duboku riječ i njeno značenje odvodi nas negdje daleko, u samu srž onoga što ćitavog života želimo da dokućimo. Tišina , to smo mi. To je onaj unutarnji mir koji i ne želeći konsultujemo u trenutcima kada nam je odmor najpotrebniji. Tišina jeste divan dijalog s dušom. Mi živimo u prostoru i u vremenu u kojem je tišina presudna. Nakon dugo godina buke , toliko smo žudjeli za tišinom , baš onom tišinom koju smo prizivali , želeći da odagnamo ogromne kolićine neartikulisanih zvukova apsorbiranih u toku naših života. Svi se u novije vrijeme pozivaju na tako blizak dijalog, koji svakim dano želimo voditi s drugima ali nam nažalost ne uspijeva. Živimo u vremenu moderne tehnologije , kada svaki čovjek ima mobilni aparat , uz pomoć kojeg može izraziti svoje osjećaje u samo 160 karaktera , poruke , malo , mislite .... ma ne sasvim dovoljno , dovoljno za upotpunjavanje komunikacije , brze onakva kakva ona danas jeste. Ipak moje mišljenje je da život nije brz i da mnogo toga ne možemo reći jedni drugima u samo nekoliko riječi. Nama muškarcima «muškarčinama» na kraju ljestvice samo maminim sinovima i malim dječacima je uvijek presudna bila komunikacija sa djevojkama. U mom gradu takvo što je teško ostvarivo. Verbalna , komunikacija je na niskom nivou , mnoge se stvari vizuelno percipiraju i onda se polagano prepričavaju unutar odredženih krugova, koji su kao nekim čudom oslobođeni ženskog društva i tabua koji prevladavaju u društvu. Nažalost još uvijek se velikim djelom oslanjamo na vizuelnu percepciju koju želimo iskoristiti. Na žalost većina djevojaka ovog grada ne želi takvo što sprjećiti , tim više što ostaju dosljedne svojim starim navikama , primanja i prihvatanja komunikacije ali ne i odašiljanja bilo kakvih signala. Kompletno društvo funkcioniše na principu sunđera , kako bi rekli naše istočne komšije ili možda da se držimo «naše» tako jednostavne spužve. U većini slučajeva nedostaje voda i stisak. Nakon određenog vremena kada se prebrode generacijski istetovirane granice , i kada shvate da su žene djevojke kojima je samo prošla generacija. Spužve ispuštaju ogromne količine riječi i slova. Koliko god da odvratno zvučim a znam da, da istina je surova i ne možemo joj pomoći. Na drugoj strani postoje oni PVC tipovi koji kao statue i stupovi svakog društva brane društvo od «istih ili sličnih» , stoje da bi predstavili muško tijelo i idealizovali fenomen i samu pojavu testosterona i njegovog izlučivanja , makar to bilo i u najmanjim dozama. On samo i uvijek pripada njima. Koristi se svaka prilika svaki komad dana i noći da se ostvari komunikacija s onima , njima , našim prelijepim djevojkama koje netremice i sa ushićenjem na svakom ćošku našeg grada u svakoj situaciji i na svakoj dosadno isplaniranoj kafi slušaju ono što se grubo zove muška komunikacija , komunikacija dokazivanja , onoga što nam u ovom vremenu mira najmanje treba. Mnoge manekenke , modeli , ljepotice našeg doba , i naše generacije ostaju fascinirane pričama o pištoljima , bombama , ubistvima i krađama , koje možda nisu nikada bile počinjene , ali uvijek je važno da vjerujemo , da vjerujemo u ono što će se možda dogoditi . I na kraju , i Inke su vjerovale u spas , od Španaca koji su prolili potoke krvi , samih Inka kreatora tako velike civilizacije , i na kraju , Inke su nestale , a da izostavio sam riječ spas , Bili su «SPAŠEANI» ! Ponekad se zapitam šta će biti s nama , polovima , kako nas stručnjaci nekada davno nazvaše . U ovom gradu , u ovoj maloj državi. Negdje pročitah da što je manja država , suženiji su i pogledi stanovništva , još uvijek se pitam zašto se divimo Amerikancima ili tako divno «slobodnim» Brazilcima!? Naravno prošetavši ovim našim tako malim gradom otvara mi se milion pitanja , baš onih koje sam sebi moram i jedino sebi mogu postaviti a od vas ću da tražim odgovore. Želim da mi ponudite najbolje moguće odgovore koje možete imati. Obavezna komunikacija , dijalog između , kako to izgleda za okruglim stolovima naših kafana , zaljubljenih a «zaraćenih strana». Na jednoj strani idilična slika , ona koju bi svaki muškarac poželio , djevojka , oličenje ljepote , sa izraženim ženskim oblinama i sa nažalost stotinu treptaja u sekundi. Akt je ono što odaje mnoge pa tako i njih. Naravno neizostavan je hod , i naravno neki imaginarni šaraf koji se nalazi ispod dlana , u kojem se kao obaveza između prstiju nađe cigareta I tako dolazimo do teme našeg, ili mog eseja. I tišina i gledanje , možda je to proces koji se zove zaljubljivanje ali ja sam se zaljubljivao uvijek na neki drugi način na način u kojem je prevladavao razgovor ali i izgled , dvije sastavne komponente koje presudjuju ljudima i ljudskoj hemiji ! Možda tišinom dolazimo do onoga što se zove sloboda. Možda je čovjek slobodan tek onda kada izgradi neki nedohvatljivi i nesalomljivi zid oko sebe i oko drugih , onih , koji žele da ostanu takvi . nedodirljivi. Na kraju ipak shvaćamo da je tišina štit , onaj koji nas dijeli od dobrog ili lošeg. Presudno je šutjeti jer u našoj etički defektnoj okolini pisati i pričati , stvari koje su besmislice za mnoge nikada nije bilo poželjno ali , ja ne pripadam toj vrsti nažalost , ja sam malo drugačiji i sve ono što me tišti stavim na papir. Doduše šutim dok pišem ali održavam komunikaciju s vama NORMALNIMA na takav način bar tako mislim , ali se sjetim i onoga što mi je djed davno rekao dok sam mu sjedio na krilu u drvenoj stolici za ljuljanje ... «rana od noža zacijeli ali od jezika nikada» i nastavih se ljuljati , ali mi još uvijek nedostaje njegovo toplo krilo. |
|
Dosada.... rijeć koju tako često čujemo, a i tako često rabimo pri objašnjavajnu situacija koje nas neprekidno okružuju. Ali ne .... ne ćinimo ništa da tu istu dosadu odagnamo nekim nama već poznatim i tako lijepim metodama koje smo prepznavali nekada davno , umjesto toga o istoj temi prićamo , uz tu temu razlučujemo i razuđujemo život , koji je ovdje već vodenast i proziran i tražimo smisao u kafi i ćasi vode koju , shvatamo kao neku obavezu koju moramo ispuniti , i ispiti pri obavljajnju tako čestog i uzastopnog dnevnog rituala. Na ulicama , u vozilima javnog prijevoza slušamo kako oko nas desetine ljudi raspravljaju o “onoj zločestoj, kako je samo mogla tako prevariti jadnu..”, i kada se osvrnete oko sebe uviđate da o istoj temi raspravljaju studenti, učenici, besposličari, penzioneri i poslovni ljudi. Epidemija sapunica proširila se kolektivnom sviješću! ...... Nažalost ! Dolazeći kući ženski dio publike je već prikovan za ko za koju u programskoj shemi , jednu od jako «populranih» akutelnih sapunica. Teško je samo izdvojiti ženski dio , stariji članovi porodice pa ćak i oni mali , kojima sada nameću odrastanje uz tako «lijepo» osmišljene likove koji neprestano ponavljaju «pika pika....» uživaju odrastaju i umiru uz serijale , u kojima je ljubavni faktor presudan ali nikako i neophodan. Svi oni konzumiraju život preko posrednika , preko plastične ili jos uvijek u Bosni jako popularne drvene kutije televizora i tako odbojnog i neprobojnog staklenog djela iza kojeg se odigrava najstrašnija drama koju preživljavaju njima tako dragi junaci i junakinje , ali kakvog li čuda , ljubav uvijek pobjedi... ah ta ljubav. Slućajni pad ili slućajni pritisak na dugme daljinskog upravljaća vraća nas u sasvim drugi svijet , svijet u kojem živimo , iz iste one kutije dopiru , krici , plać , informacije o ratu..... negdje , nekom , daleko od nas to svi znamo i to je informacija koja nam je jedino važna, i to nas na trenutak odvlaci od ljubavne afere u našoj omiljenoj seriji. Ljuti smo sami na sebe što je baš nama ispao daljinski ili što se baš u tom , nama naj zanimljivijem tenutku, mala sestra poigrala sa daljinskim upravljaćem. Užurbano prebacujemo kanal i prvo što čujemo je žubor vode , zelene nijanse , i ljubavne uzdahe. Tako opuštajuće i ...... realano? U pauzi u kojoj se valjda i meksićki glumci moraju odmoriti a i tv stanica konačno treba zaraditi , gledamo reklamu za traženi detrđent za izbjeljivanje rublja ili nove pelene , a nismo ni svjesni , do koje mjere će biti ispran,ćist i bijel naš mozak , baš nakon završetka našeg omiljenog serijala. Svud oko nas žuta štampa , nailazmin na informaciju da neke ibjeglice iz krajine nariću nad sudbinama meksićkih «nesrećnica» iako ih je život hiljadostruko nemilosrdnije šibao. Oni možda žele da se identificiraju s njima , tim jadnim «nesrećnicama» s jedne strane , da završe sretno s druge strane ili da oktriju onu treću realnu stranu da se jednostavno zaboravi , na njih , i na sapunicu baš onu koju su gledali , ili vjesti baš one u kojima je prikazan sav njihov jad i surovost života tridesetak minuta nakon samog gledanja. Mogućnost izbora nam je još uvijek pružena...... Možda samu suštinu pronalazimo u slićnostima. Možda Mexico i Bosna nisu ni klimatski ni geografski slićni ali postoji slićan odnos u položaju muškarca i žene. Možda je cilj da Mexico , Brasil , Venecuela odmah ne asociraju na totalitarni režim , bjedu ili narko mafiju , već na egzotiku i strasnu romansu. Narod u Bosni nema dovoljno novca za preživljavanje ali dovoljno detrđenta baš onog reklamiranog da obriše barijeru koja ga odvaja od tako dalekog Mexica ima , ima hljeba , kao i igara (serija) . Kažu da u južnoameričkim zemljama postoje specijalizovani kanali koji stalo emituju serije , kod nas takvih još nema ali postoje oćiti napori da ih sustignemo. Ne samo da ih želimo na tv ekanima , naši ljudi žele da im glavne junakinje , junaci sapunica budu uvijek tu negdje pri ruci , nalazimo ih na razlićitim artiklima , sveskma , maramama , kuhinjskom posuđu. Serije ispunjavaju svaki segment našeg života. Mediji u pauzama između emitovanja serijala najavljuju dolaske novih «zvjezda» serija koji ispunjavaju koncertne dvorane brže od bilo kojeg pjevaća ili ansabla. Mi život konzumiramo preko posrednika , Tv ekrana , lake note i jednostavni nerazumljivi tekstovi pjesmica na samom poćetku serijala nas uvode u priću, koja nas na momente tješi i pokazuje kako baš mi,nismo stigli do samog dna života. Ono što se dešava Esmeraldi u nekoliko poljednjih epizoda ravno je tragediji Černobila. Poštenom gledaocu preostaje samo da kuka što nije dobio penziju ili , kako se moglo desiti da posljednjih nekoliko mjeseci nema mesa baš na njegovoj trpezi. Kić je umjetnost sreće , a za kić je baš poterebna i kić svijest. Ali nesmijemo se dati zavarati , serije koje mi gledamo su vrhunski produkti u zanatskom smislu , njima je naivnost namjera a ne ishodište. Bilo bi lijepo uporediti i neke mitske zaplete i nove serije uporediti slićnosti i razlike . Po ćemu se razlikuju siroćići koje je život rastavio , na putu od trnja do zvijezda od Romula i Rema , od Mojsija , Hrista , to su tragićne priće ćiju pouku i poruku serije iskorištavaju na najkomercialniji naćin. Jako bitan momenat u privlaćeju gledaoca samoj seriji jeste i njen erotični naboj , naravno u onom prostoru u kojem mu dopušta sama televizija (obnažena leđa, siluete, asocijacije i metafore seksualnog odnosa, dekoltei) i katolička autocenzura, autora i izvođača. Serije potcrtavaju bajkovitost na račun stvarnosti, pa i kad prikazuju fragmente života oni su, iako crni i tada idealizovani. Možda je na ovu temu i netreba trošiti rijeći , kako Tarantino jednom reće sve je to «nedovršena mexsička prića» sve je moguće , sve tako realno i nerealno. Fascinira ćinjenica da ljudi jednostavno poćinju da VJERJU u serije , prisiljeni su da VJERUJU. Jer «vjeruj» predstavlja imerativ koji ćini razliku između gledaoca (vjernika) i svih drugih (skeptika).Vjera se još dokazuje i repriznim gledanjem,(ako je ikako moguće) Ono što nas (ih) može vratiti u stvarni živiot jeste regulisanje životnih potreba između serija.Negdje primjetih grafit «I ESMERALDA JE PROGLEDALA» mislim da je predstavljao sasvim nešto drugo , i ako nećemo da p(r)ogledamo na tu stranu «drugog» ostaje nam da uživamo u slasti latino serije i kako reće brzi Gonzales : "Andere viva, andere andere viva...". Ili, u slobodnom prevodu: "Život je negdje drugdje". |
|
Riječ droga potiče od francuske riječi drogue, što znači ljekarija, neprerađen lijek, farbarska roba, tj. u širem značenju "sirovi ili napola preparirani proizvod, animalnog ili mineralnog porijekla, koji služi za lijekove, kozmetičke ili tehničke potrebe". Jasno je da, ovako definisana, droga ima veoma malo veze sa onim što se pod tim pojmom podrazumijeva u kriminalistici. Međutim, kada nazivu droga dodamo pridjev "opojna", tada dobijamo pojam opojna droga koji ima sasvim drugo značenje. Zakoni o proizvodnji i prometu opojnih droga pod tim nazivom podrazumijevaju supstancu sintetičkog ili prirodnog porijekla čijom se upotrebom mogu stvoriti stanja ovisnosti koja mogu da izazovu oštećenja zdravlja ili na neki drugi način ugroze ljudski integritet u fizičkom, psihičkom ili socijalnom smislu. U Bosni i Hercegovini primjena opojnih sredstava primjetna je kao i njihov učinak na «ovisnike» , zabilježen je prvi put u spisima "Ljetopis" Mula Mustafe Ševki Bašeskije. Na nekoliko mjesta u knjizi nalazi se pojam tirjaćija. Tako, npr., u periodu između 13. augusta 1760. godine i 1. augusta 1761. godine, za nekog Smaila pisac navodi da je bio tirjaćija. U potrazi za objašnjenjem navedene riječi, nailazim na tumaćenje rijeći : tirjaćija - strastveni uživalac nečega: opijuma i opojnih droga, kafe, duhana. Iako ne želim da namećem neke nove poglede oko pojave droga u Sarajevu, mislim da navedenu informaciju ne treba zanemariti, bar ne kao neki inicijalni istorijski podatak. Prva primjena danas nama poznatih droga u našem gradu pojavila se 1971 godine sa pojavnom prvih velikih i popularnih muzičkih grupa u Sarajevu. Tada je broj narkomana i uživalaca opojnih sredstava bio malen i nije baš privlaćio kako policijsku tako ni medijsku pažnju. Već do 1981 broj narkomana u Sarajevu se povećao za 11% od broja iz 1971 i situacija je postala ozbiljnija , droge ne samo da su se raširile među medijski poznatim lićnostima već i u užim krugovima mladih koju su bili poklonici određene vrste muzike i pripadali «elitnom» društvu grada Sarajeva. Ja ovom prilikom neću nabrajati vrste droga : narkotike , psihodepresore , halucinogene , marijunau , organske rastvarače , droge koje utiću na psihićku ovisnost , droge koje utiču kako na fizičku tako i na psihičku ovisnost, to bi bila gruba podjela droga , ali srećom u BiH nisu prisutne sve vrste i podvrste navedenih . U našoj okolini svakodnevno možemo naići na najrazlićitije droge u obliku tableta , praha raznih boja ili najblažeg oblika droga koje se uzimaju u obliku cigareta. U zadnje vrijeme na nesreću sve više je i droga koje se injekciono ubrizgavaju u organizam. Ali u užim krugovima u Sarajevu i u drugim bosanskim gradovima sve se više zna o drogama ali se sve više i koriste među mladima . Toliko je promotivnog materijala na ulicama , školama , fakultetima sa jednom istom porukom koja govori «Reci drogama NE!» ali mladi , poruke takve vrste tumače na neki samo njima znan naćin i sve više drogama kažu DA ! Mislim , da naše drustvo možda samo ćini uslugu drogama da što više zainteresujemo djecu iako nesvjesno, jer i zabranjeno voće je slađe. Nisam protiv školske naobrazbe , protiv droga , ali protiv stalnog uticaja koji samo ima jednostavnu ali nadasve jaku poruku «NE» to baš i nije dovoljno , dosadno je prićati o tim svim najrazlićitijim vrstama droga te teoretski opisati negativne uzroke i posljedice uzimanja istih. Mislim da je problem mnogo veći. Nisu droge , niti puka znatiželja osnovi razlog posezanja za istim . Jedan od jako bitnih razloga jeste i sam način života kako u našem gradu tako i u gradovima širom FBiH i RS-a Tokom dugogodisnjeg rata na prostorima BiH također je bilo jako primjetno korištenje svih opojnih sredstava , te ćak i sađenja marihuane na balkonima oko nas ! Takva se situacija može i razumjeti jer mnogi učesnici ratnih dejstava su koristili droge zbog straha , neizvjesnosti koja ih je svakim danom oćekivala , blizine smrti . Mnogi visoki oficiri su primjetili korištenje takvih droga na borbenim linijama ali su to opravdavali i govorili su da su momci koji takvo što koriste «hrabriji». Poslijeratna situacija je donijela mnogo gore probleme , neimastinu , nezaposlenje , gubljenje prijatelja , nizak životni standard , i iznad svega dosadu koja je velika bolest među omladinom u BiH . Mladi se sve više zadovoljavaju izlascima u kafiće u kojima se pušta šund muzika «muzika u kojoj se jeca» ali to i nije problem jer oni takvu vrstu muzike slušaju i u kući i u automobilima i na poslu. Uvijek se upotreba droge povezivala sa «zabavnom» muzikom i emancipovanim društvom tj gradskom rajom. Naravno da i takvih slućajeva ima ali ljudi koji uživaju u muzici s razumljivim sadržajem i nisu baš najćešći uživaoci droga . Mnogi se pitaju kako potrošiti svoje slobodno vrijeme , a u isto vrijeme imaju strah od odlaska u kuturne ustanove svog ili ovog grada. Jedinu utjehu tada mogu naći u društvu koje kontinuirano kruži po «gradskim» kafićima , i nakon sadržajne i kojekavim emocijama ispunjene noći zadovoljavaju se malim kolićinama slabih droga , ali to je samo korak ka uzimanju onih jakih jer im se dosada pojaćava iz dana u dan a samim tim i strah od novih izlzaka , mjenjanja društva , i odlaska bilo gdje osim u kafiće gdje ista opojna sredstva mogu konzumirati. Prisutnost osjećanja dosade u društvu možemo vidjeti i kroz konzumiranje legalnog otrova današnjice a to je cigareta. Jedna od najprofitabilnijih firmi u BiH je i FDS . više od 70 % Bosanaca i Hercegovaca konzumiraju cigaretu. Nakon rata mnogi su napustili svoja ognjišta i iz ruralnih prešli u urbane sredine. Bili su prinuđeni da napuste prirodno okružije i zatvore se u kutije koje se većinom zovu stanovi i žive negdje u sivim neboderima. Samim tim i dosada a i strah u ratnim vremnima se povećavao. Ljudi su uzgajali svakojake biljke koje mjenjaju du(v)(h)an i ka(h)v(f)u osnovna dva sastojka za trošenje vremena , jer u ratnim vremenima , prisjetimo se kilogram ka(h)v(f)e je koštao 100 i više DEM. Također povećavala se i konzumacija takvih sredstava. Roditelji su ćak i nesvjesno prisiljavali djecu da budu uz njih u stanovima. Cigarete su očevi donosili kao platu za odlazak na borbenu liniju ili posao. Tako zarađene cigarete bi se pušile pred djecom , i ista bi bila zarobljena u zadimljenoj prostoriji koja je bila i «najsigurnija» od udara granate u to vrijeme. Djeca i jesu znatiželjna bića ,pa bi ukrali nekoliko , tada toliko ćuvanih cigareta te negdje u podrumima , daleko od oćiju roditelja , baš onih koji su ih na to i uputili probali svoju prvu cigaretu, već u šesnaestoj godini ili ranije bi ostavili svoje igraćke i postajali «veliki» , roditelji koji su i sami pušaći odobravali bi svojoj djeci pušenje i zaćarani krug bi se tu zaustavljao. Nakon rata u ovo vrijeme mirne agresije djeca , sada već mladi koji su onda pušili samo cigarete sada se zadovoljavaju onim što ih odvodi daleko od duševnog mira , u neke ljepše i svjetlije svjetove. Mnogi od njih u takvom svijetu i umiru, mnogi se pokušavaju otrgnuti odlaskom u sve brojnije stacionare koji su odvojeni od svijeta ,raštrkani po toploj Hercegovini , a mnogi pokušavaju da se odviknu od «lijepog» kriomice ćak i od svojih roditelja koji nikada nisu ni znali da su se njihova djeca na momente prepuštala «ljepoti» onoga što se naziva DROGA ! |
|
Ponovno mi se nameće tema mladih i duhovnosti mladih , kako pisati o nečemu ćega nema , pitam se ! Širom Bosne i Hercegovine a i šire na Balkanu , zemlji u kojoj , sve do Beča pa sada čak i u samom Beču preovladava balkanski mentalitet praćen ritmom turbo folka . Na svu sreću u još uvijek omeđenim , ali velikim prostorima koji su dupke ispunjeni ljudima koji gaze travu ali i pružaju ruke bez svrhe prema pjevaćicama vještački ispunjenih oblina. Baš tu možemo osjetititi ispljavanje duhovnih «kvaluiteta» balkanaca kao jednog jednistvenog i nepodjeljenog naroda. Njihov duh je uvijek prisutan i svakim danom može «ispuniti» i «ispunjava» ogroman broj ljudi na ovim prostorima. Koliko god gradili zidove , koliko god željeli da se izvučemo iz zaćaranog kruga u kojem se nalazimo , neka sila , koja nam je izgleda prirodno nametnuta samim rođenjem na ovim prostorima nas vraća nazad . Specifični jesmo , znam , ali u velikoj mjeri i iskvareni. Postavlja se pitanje «Normalnosti i svjesti okoline ?» Za takvo što nemožemo imati pravu definiciju i formulu. Možemo biti samo ono što nam je samim rođenjem određeno , ljudi Stvarnost ne možemo izmjeniti , tužno ali istinito. U pisanim , audio i video medijima sve više nailazimo na projekcije gala zabava na otvorenom , tu negdje na «našim» prostorima na nekom , još iz zajedničke države odavno poznatom stadionu . Ne želimo da to gledamo , ali DA , da , zastajemo na nekoliko minuta samo da osjetimo dio atmosfere , taj trenutak zanosa , za dvije stotine hiljada ljudi , ogroman broj ali ogromna i rijeć. Tek onda shvatimo gdje živimo i šta nas okružuje , shvatimo kako smo nisko i kako nam tako malo treba , nama ili njima , a isti smo , samo da zadovoljimo našu potrebu za zabavom. I sve ovo nebi bilo tako bolno da samo čitamo o tome i gledamo slike , vrijeme u kojem živimo nam je omogućilo , nažalost , da takvo što i vidimo. Naravno posredstvom elektronskih medija , koji takve sadržaje , sa sve većim ponosom prenose. I kada zatvorimo oći opet nas obuzima onaj ružni osjećaj , vidimo ogroman broj ljudi koji kao mašine na komandu «ruke gore !» dižu iste i dohvaćaju zrak koji ih okružuje i sa zanosom pjevaju , nekad davno , uz pomoć istih medija naućene tekstove koji u sebi nemaju niti jedan kvalitetan segment , ali o ukusima ne treba raspravljati , tako makar bar po meni , slagaše stari latini. I onda poslije ovog svega treba prićati i pisati o duhovnosti mladih , o nekim «kvalitetnim» teatarskim predstavama o filmskom festivalu za koji država izdvaja sve manje novca. Treba pisati o životu mladih u gradu u kojem živim, u kojem ne postoji kafić proćišćen i očišćen od onih istih mladih koji trebaju da prepoznaju kvalitete u određenm životnom periodu i da se duhovno izgrade. Mladih koji bi trebali da odlaze u teatar , kino ili jednostavno da pročitaju neko dobro štivo , ili možda samo da razgovaraju . Ali , ko sam ja da dajem svjete. I nakon svega potrebno je da sve to opravdamo velikim brojem ruralnog stanovništva u gradu ili da se pozovemo na rat ili satističke podatke , koji nam govore o boljem životu. A lagati nam mogu još uvijek sa Da , Ne i sa Satistikom , a na nama je da to sve prihvatimo ..... ili....negiramo Svi se tako brzo i tako lako odlučujemo diči ruku na pomenutu komandu , i dok se ruke njišu u ritmu koji je također ukraden kao i sve što okružuje pomenutog «umjetnika-cu» glave ostaju daleko ispod dlanova pognute i zadovoljne , te ispunjene i pune , ritma , duha te osjećanja unutarnje ispunjenosti . Pričati o osječanjima a ne proživjeti ih , bilo bi besmisleno , naravno da sam se i ja slično osjećao. Tužno je samo što sam taj isti zanos uz obavezno podignute ruke prepoznao i na licima učesnika u već pomenutim predstavama za zabavu mase. Na Balkanu postoji duh koji je samo njima (nama) , svojstven i kojeg samo mi možemo komentarisati. Teško je napraviti bilo kakvu ispravku , mi samo poznajemo krv i med , ono s čim smo počeli živjeti i ono što ćemo proliti ne pitajući se zašto i za koga. U vremenu u kojem živimo u kojem novac predstavlja sve , pa ćak i osnov za zdravlje i predpostavku za nastavak života , ma koliko mi to ne želimo priznati , kao mi smo različiti od ostatka zapada , ipak ogromne sume izdvajamo samo za zabavu .Onda se pitamo zašto je toliko pogrešnih i neproduhovljenih oko nas . Zašto ? Naravno zbog nas . Mi smo ti koji im omogućavamo lagodan život uz , ono sitno što izdvajamo za njih u cilju naše zabave , a njihove «sitne» dobiti i onda , zagledani u nejasnan obris sopstvenog lika u ne baš lijepo dizajniranoj kovanici od 1 KM. Shvatamo da je opravdana ascijacija i na jedan i na KM , jer potrebno je propješaćiti mnoge kilometre , kako bi se shvatilo da su ovi naši još uvijek jako bliski i uski a ni broj jedan nije iznos za malo , štaviše i njemu se može dodati još poneka nula. |
|
“Dijalog je geometrija govora , duša i podstrekač mišljenja.” Puki razgovor koji se u internim krugovima u Bosni i Hercegovini naziva dijalogom još uvijek je poprilično udaljen od suštine same rijeći dijalog. Svakodnevno razgovaramo na ulicama , na fakultetima , ali je taj razgovor sveden na određeni broj rjeći i redova koje kao po nekom šablonu , po zadanim temama moramo iskazati , svakodnevno ispijajući po ko zna koju kafu , po ko za koji put. U takvim situacijama počinjemo shvatati da za razgovor nisu potrebni samo «normalno» razvijeni govorni organi . Mentalitet je presudni dio razgovora , mentalitet je dio nase lićnosti kojim se rukovodimo prilikom samog odabira osobe s kojom ćemo razgovarati. . Još uvijek u Bosni i Hercegovini kada spomenemo rijeć dijalog , odmah pomislimo na neku , borbu , prepiranje , naravno rijećima koje nam u ovom vremenu toliko nedostaju , ili rjećima koje neki od nas nikada nisu ni usvojili.Samo pristupanje dijalogu već nas udaljava jer tu razmjenu rijeći mi počinjemo shvatati kao pobjedu ili poraz , koji moramo proživjeti na kraju dijaloga. Kultura dijaloga zahtjeva opštu kulturu sagovornika , kulturu sredine u kojoj je sagovornik odrastao i sticao svoja saznanja. Na našim prostorima , do sada a velikim djelom i sada dijalog se svodio na cisti monolog , jedan je bio iznad svih , jedan je onaj koji razgovara tj izgovara a svi ostali su bili tu prisutni fizićki , spremni da slušaju , i razumiju onoliko koliko mogu . U većini slućajeva ne postoji ni mogućnost izbora . Populano zvani «ljudi s titulama» svakodnevno u periodu od 45 minuta pa možda i više vode «dijalog» s onima koji su prisutni tu , da bi slušali ili su možda primorani da slušaju. Bez obzira koliko njihove ideje bile sumorne , teško razlučive , obašnjive ili ne , ukoliko se još prenesu na papir , i oiviće nekim neumjesno dizajniranim koricama takvi monolozi se moraju i naučiti. Ako želimo stvarno da ućestvujemo u dijalogu , onda to znaći da se suprotstavljamo mentalitetima sugovornika . Ako zanemarimo mentalitet , to već znaći da smo otvorili put ka istini , ka zdravom i razumnom slušanju drugih . Presudni dio svakog dijaloga jeste tolerancija , koja omogućava da se prikaže različitost u mišljenju . Ako smo dovoljno tolerantni , onda smo sami sebi već omogućili slušanje i prihvatenje drukćijeg i drugog. Mi imamo nesreću da živimo u društvu u kojem se neprekidno razgovara i troši vrijeme na razgovore koji nikuda ne vode . Dijalog je onaj presudni dio koji nedostaje. Odsustvo dijaloga se uvijek oćituje u društvima koja su na nesreću zapala u neku vrstu krize . U našem društvu još uvijek preovladava nasilje , bezakonje , i na vrhuncu neobrazovanost. Nažalost u ovakvom društvu velik je broj onih koji govore ali je je također veći broj onih koji netremice slušaju . U Bosni i Hercegovini uvijek su govorili a i sada velikim djelom govore samo oni , za koje se unaprjed zna šta će reći. Takvi svoje mišljenje nameću masama i svoje ideje smatraju jednio vrijednim i nepogrješivim. Da bi se vodio kvalitetan dijalog trebaju se susresti ili spojiti dvije slobodne lićnosti. Pitanje je šta je «slobodna lićnost u BiH» ? , uglavnom to je lićnost koja je oslobođena predrasuda , primitivizma , koji joj je nametnula zajednica , na prvom mjestu porodica , u kojoj je živio-la i odrastao-la. Horhe Luis Borhes piše:Dva čovjeka koji umiju da razgovaraju mogu sebe neizmjerno da obogate i razviju. Ono što izlazi iz mene ne iznenađuje me toliko koliko ono što primam od drugoga. Dijalog postaje efikasan samo onda kada se “druga strana” emotivno ukljući u dijalog i oslobodi svojih predrasuda. Ono što u najvećoj mjeri može da ugrozi dijalog jeste , laž , okrutnost i ogovaranje . Ako dodđe do ovih negativnosti dijalog postaje sukob neistomišljenika i trajno je ugrožen. Jedan od najvećih problema vođenja dijaloga kod nas jeste i nemogućnost da se sugovornik sasluša do kraja. Kada se dijalog počne potrebno je postati nepristrastan ako smo u ulozi slušaoca , što je teško moguće . Mi Balkanci smo još uvijek temperamentni i u većini slućajeva emitivno reagujemo na razgovor tj povredu naših stavova . Uvijek dolazi do sukoba nažalost na kraju fizićkog , mase , koja stoji iza jednog od sudionika dijaloga . Fizićko nasilje se nažalost kod nas primjenjuje nakon političkog i religijskog dijaloga jer , se tada sudionici , možda je bolje reći zaraćene strane koje još nisu ni sjele za pregovaraćki stol već sukobljavaju pogledima , jer su svjesni strane kojoj pripadaju. Politički dijalog a velikim djelom i religijski ne vodi nićemu drugom nego pukoj obmani. Ovaj naćin dijaloga uvijek jedna strana smatra oblikom «ne-istine». Politički i religijski dijalozi su uvijek emotivno obojeni , pa sami ućesnici takvih dijaloga moraju biti ravnopravni ne samo dok dijalog traje nego , dok i traju posljedice dijaloga. Smisao samog dijaloga jeste da se otkrije istina , da se dođe do određenih promjena , dijalog moramo naućiti ,znati voditi i vjerovati da će isti dovesti do određenih promjena. Ako naše saznanje zamjeni vjerovanje već se može naslutiti kraj dijaloga. Prateći medije , političke emisije , nailazimo na bezbroj konfliktnih situacija u kojima sudjeluju ljudi koji se nisu oslobodili svojih predrasuda. Uvijek stićemo dojam da dijalog onda vode samo oni koji su se jedva sporazumjeli da govore o istoj temi. Ponekad mislimo da je dijalog taj koji ruši ili stvara tuđe predrasude i stavove , ali možemo razlućiti da je kritićan samo dijalog tj monolog koji ruši a ne stvara. Uvjerljiv dijalog uvijek se temelji na naučnim saznanjima ali nažalost kod nas takav dijalog ne postoji. Za dijalog su uvijek spremni oni koji znaju da postavljaju «pametna» pitanja i oni koji na pitanja daju odgovore, predpostavlja se PAMETNE. U dijalog se nesmijemo upuštati ako prvo nismo obavili razgovor sa samim sobom , ispitali svoje predrasude i stavove. Ako smo tako nešto učinili onda možemo da se upustimo u dijalog i pokušamo da pronađemo sebe negdje u dubinama nekog drugog. Na kraju postavlja se pitanje zašto uopšte i na koji naćin govoriti o dijalogu koji ne postoji !? Pokušavam da shvatim da nije rijeć samo o beskorisnom razgovoru ili korisnom dijalogu , rijeć je o bespomoćnosti i neefikasnosti i jednog i drugog. Potrebno je podići nivo obrazovanja , potrebno je što više javno razgovarati , ne nametati svoje mišljenje , koristeći medije javno drugima , nego u užim krugovima poticati razgovor , poticati ispravnost istog , i tako doći do kulture i pozitivnim emocijama prožetog javnog dijaloga. |
|
Zašto imamo potrebu da budemo nešto što nismo , ili već jesmo ? Uopšte, zašto imamo potrebu biti duhovni? Šta nam ta duhovnost donosi ? Zar je potreba za duhovnošću veča od ljubavi prema Bogu? To su samo neka od pitanja koja su mi nametnuta prije pisanja ovog teksta , to su pitanja na koja ću pokušati dati odgovor. Zašto želimo biti ono što nismo? Da li je uopšte moguće biti ono što nismo ili samo glumimo i pretvaramo se .Postavlja se pitanje da li je potrebno da samo sebe varamo ili i da pokušavamo prevariti i okolinu ? U čovjekovoj je prirodi da sebe zanemarivši sve ostale , te žrtvujući sve što je do tada imao ili ima , prikaže u boljem i ljepšem svijetlu. To je mana kojoj se mnogi od nas često podvrgavaju , i to je ono čemu mnogi teško odolijevaju. Opet pitanje , «Zašto sve to?» Posebno kada shvatimo da je čovjek duhovno biće koje živi , u koliko toliko duhovnim kvalitetima ispunjenom svijetu? Zar je moguće prevariti Boga? Zar je moguće prevariti samoga sebe ? Ili to samo služi da bi uvjerili sebe u nešto o čemu maštamo ili čemu težimo. Pa čak uz pretpostavku da i sebe same uvjerimo u to, ja se pitam ; "I šta imamo od toga" Što čemo učiniti s tim uvjerenjem? Možemo misliti što god hoćemo, možemo misliti da smo tik do Boga, da smo veliki i da smo vidoviti, da gospodarimo tuđim ili svojim životom. Možemo misliti i mnoge druge stvari, ali da li je to stvarno tako, da li je to istina ? A onda sami sebe niti smijemo niti možemo zapitati : «što ako nije?» Zar ćemo ostatak života provesti u uvjerenju da jesmo ono što u stvari nikada nismo uspjeli biti? Život će nas možda upozoravati, davati nam kojekakve znake, ali možda ih nećemo željeti čuti, možda nam baš tako odgovara, možda smo time veći u nečijim ili našim vlastitim očima, pa, nastavljamo i dalje, doživljavajući različita iskustva. Vidimo sebe ili drugoga u različitim životima i spremni smo davati, a ništa tako velikodušno i ništa tako brzo kao savjete. Da li za duhovnost možemo samo i jednostavno reći: "To je jedinstvo s Božjom ljubavi" Ja se tako nešto ne usuđujem reći. Ljubav prema Bogu ili nazovite to kako god hočete (prema postojanju, prema Apsolutu, prema životu ili bilo kako drugačije) je jedno a duhovnost je nešto potpuno drugo. Ja nisam protiv duhovnosti, ali jesam protiv lažne duhovnosti., jesam protiv prevare bilo koje vrste, jesam protiv laži , protiv lažnog učenja i protiv svega što ljudima može donijeti krivu ili lažnu sliku o sebi samima ili o ovom svijetu. Ja nikada neču reči: "Ja sam onaj pravi" ili "Onaj drugi je lažov", niti jedno niti drugo nije potrebno reći. Pustimo da se nešto dogodi ili da se ne dogodi. Istina se ionako prepozna, a oni drugi, se mogu truditi ali ipak «slijepac slijepog ionako ne može prevesti preko puta». Kad tad istina mora izači na vidjelo. Vi budite nosilac te istine. Recite samom sebi: "Tu sam gdje jesam, to sam šta jesam, trudim se i činim najbolje što mogu......i ako činim dobro ono če biti pokazano, ali ako ćinim loše, i ono će jednog dana postati vidljivo za sve pa i za mene samog. Duhovnost predstavlja sve pozitivno i moralno , što se može pronaći unutar a ne kao što mnogi traže ili žele naći samo na čovjeku . Duhovnost je jedna od čovjekovih osobina koja mu pomaže da se uskladi sa samo njemu prepoznatljivom okolinom ili da pronađe istomišljenike.Duhovnost je jedna od osnovnih karakteristika odgoja. U našim jezicima da nebih rekao , jeziku postoji uzrečica «bogat dušom» , to bogatstvo duha još uvijek predstavlja jedan od najvećih kvaliteta . Tužno je što se fraze ovog tipa ne rabe baš često u našem društvu.Duhovnost se kao i sve ostale karakteristike čovjeka izgrađuje kod djeteta prvenstveno u porodici. Djete se tu izgrađuje i prima prve informacije o svjetu,razlučije šta je to dobro a šta ne . Nikada neću znati šta je dobro a šta ne , ali ono što prihvatimo u djetinstvu smtaramo do kraja života jedino dobrim i jedino ispravnim . Svaka povreda stava, mišljenja može dovesti do verbalnog a ponekad i fizičkog konflikta, jer «isti ili sličan» način mišljenja prihvatamo od predaka i povreda mišljenja znaći iako nesvjesno povredu našeg porijekla. Duhom bogatu osobu možemo prepoznati samo onda , kada s njom djelimo iste stavove. Kvalitet je jedan od osnovnih segmenata duhovnosti , kvalitet nas izdvaja usmjerava ispunjava. Razumjevanje kvaliteta je jako težak proces ali kao i obrazovanje gradi se iz dana u dan i prihvata teško , ali ipak na kraju za nešto što smo slušali ili vidjeli možemo reći da je dobro ili ne , sve zavisno od duha koji preovladava ili prevlada u nama. Mladi u našem društvu jako teško razlučuju kvalitete . Mnogi čitaju , slušaju , gledaju ono što ih nikuda ne vodi , škole , fakulteti , teško dostupni profesori su im jedine smjernice obrazovanja i znanja . Isti ih upučuju na gradivo koje moraju savladati samo zbog ocjene , te na knjige koje moraju pročitati samo da bi bile pročitane a kasnije istom brzinom i zaboravljene. Na ispunjenje vremena koje im ostaje izvan školskih ili univerzitetskih zidova , niko do sami oni te njihove porodice ne utiče. U tim krugovima oni nastavljaju da prihvataju «kvalitete» kojih je sve manje . Mediji im ne pružaju kvalitetne informacije niti sadržaje. Mladi ostaju satima zasljepljeni sjajem mnoštva serija , i pokušaju da izvan plastićne kutije televizora žive život njima omiljenih junaka. Takvo što u surovom životu ne pronalaze. Lagan život je ono što očekuju ali ne i ono što pronalaze . Slušajuči samo muziku iako nesvjesno u njihov mentalni sklop ulazi mnoštvo rima koje lako pamte ali kako davno reče .. Augustin Caron de Beaumarchais “Ono što nije vrijedno da se govori, danas se pjeva” Mladi svoj spas mogu pronaći samo u kvalitetnom društvu , iako mnogi «kvalitetom» smatraju samo ono što im se sviđa. Možda možemo reći da će ako se obrazuju i nadograđuju «kvalitetno društvo» pronaći njih . Drštvo je to koje će ih kasnije usmjeriti i pokazati put do ostalih «kvaliteta» koji ih svakodnevno okružuju , i na kraju kada odete u kino s društvom , pogledate «kvalitetan» film i osjetite nesnalaženje u svijetu izvan kino sale , nakon projekcije , te kasnije podjelite svoje mišljenje s društvom , a film naknadno prizna čitav svijet , te osvoji najprestižnije nagrade znat ćete da ste na pravom pu |
|
Po samom naslovu moglo bi se prosuditi da se radi o djelu Sarajeva koji ima predznak Srpsko . Jos uvijek se iz perioda rata sjecamo tablica iz susjednog nam «grada» sa predznakom C C . Ovaj put ne radi se o tako ustaljenoj temi regionalne podjele . Mora se nekada obratiti pažnja i na interne podjele unutar ovog našeg dijela grada onog koji se bez obimnih parkova za razliku od onog sa Srpskim predznakom pruža u dijelu Bosne koji se popularno naziva Federacija BiH . Uoci praznika razmisljao sam o izlascima , pa tako i svom , te mjestu gdje bih se osjecao sigurno , lijepo , i mjestu gdje bih mogao da provedem noc uz muziku koja se jos uvijek u internim krugovima smatra aktuelnom. Neki ustaljeni obicaj ili red je da se na praznike odjene nešto novo i razlicito , znam da to predstavlja još jednu u nizu podjela . Tada se ljudi opet djele na one koje slave praznik i one koji takvo što ne prakticiraju. Ni sam nisam bio izuzetak, za razliku od predhodnih dana odjenuo sam se drugacije..... dovoljno je reći , i uputio se prema centru grada . Na određenom mjestu za sastanak cekali su me prijatelji i prijateljice . Krenula je naša potraga za (ne) normalnim mjestom gdje bi mogli provesi ostatak noci. Društvo je bilo raznoliko kao i ukusi. Mnogi su se na uštrb drugih prilagođavali situaciji u kojoj smo se nalazili . Na poćetku to su bili neki kafici koji su odgovarali vecni , i prilicno prijatno smo se osjećali na takvim mjestima . Svirala se stara ex-Yu rock muzika , rjeci smo poprilicno znali i pokušavali smo da pjevamo što nam je u velikoj mjeri i uspjevalo . Plan se polagano mjenjao , naravno uvijek je potrebno otkriti i drugu stranu medalje . Iz nekog , nećijeg skrivenog dzepica na sto su izletjela dva bijela crnim šarama isprekidana papirica sa predznakom C C. ?????? Mnogi su odmah reagovali usiljenim negodovanjem , ali drugii su ipak pristali da drugu stranu već ponuđene im «medalje» pogledaju. U gradu Sarajevu evidentna je podjela između omladine na takozvane «šminkere» i ostale. Svi oni imaju svoja , samo njima prepoznatiljiva mjesta za izlazak i svi smatraju tabu-om mjenjati mjesto tj za njih , ulaziti u uvijek jednoj strani pogrešno mjesto. Jedno od takvih «mjesta» jeste i C C popularna skraćenica za kafic «elite» puni naziv Central Cafe. Imajući takvo što na umu odmah sam zastao i razmislio , kakvoj vrsti ako ne homo–sapiensu ja pripadam i da li ću se kao takav i sa još uvijek uspravnim hodom i na dvije noge uspjeti uklopiti u takvo već samim stavom «elitnom» društvu. Konacno smo krenuli , laganim hodom smo mjerili grad , i na kraju nakon ne baš duge šetnje i emocionalne pripreme stali pred vrata pomenutog kafica. Sve je opravdavalo moje sumnje , visoki sjaj , podpetice i sve «visoko i blještavo» , bilo je tu ispred mene , a ja ipak dovoljno visok i sam sebi sam se ćinio toliko malen. Sam ulazak bio je spektakularan , ulaz mi je blokirao momak ciji je zadatak bio da mi naplati ulaznicu , savjesno je obavio svoj posao i propustio me u neki novi za mene jos uvijek nepoznat i luksuzom prožet svijet . Mnoge je sam cin ulaska u C C proslavio , pa se svaki ulazak pokušava takvim docarati. Ja se nisam tako osjecao , u najmanju ruku bilo mi je neugodno . Masa se polagano pokretala u ritmu lagane muzike iz perioda 70-tih . Neko vrijeme smo se zadrzali u prvoj prostoriji a onda reprezentativno prešli na drugi kraj sale. Na tom mjestu bile su i stepenice koje su vodile negdje duboko ispod «stage-a» koji je predstavljao salu za docek , na kojem smo se prvobitno nalazili. Polagano smo silazili niz crno obojene stepenice .Nisam ni slutio koliko crno ce biti sve ono sto me cekalo ispod .Zaslijepilo me svjetlo te njegova refleksija sa zidova koji su obloženi staklima . Unutar prostorije njihala se masa uz ritam muzike koja po svim pravilima pripada autorima afro-američkog porjekla.Svi su se pretvarali da prepoznaju tekstove pjesama . Plesali su u samo njma prepoznatljivom stilu i takvu atmosferu nazivali opuštajućom. Ta masa je ćinila kremu grada ili popularno nazvanu «elitu» . Odnos između elite i ostalih ne ćini razlika između društvenih slojeva već je to svijest o razlićitostima koja nam omogućava da priđemo određenom društvenom sloju. Mnogi u sali nisu bili svjesni te definicije oni su bili «elita» za jednu noć. Polagano su mi se oći prilagođavale na svjetlo koje je dopiralo sa svih strana. Lagano sam mogao i sa sve vecom preciznošću uoćiti odjevne predmete koji su me asocirali samo na jednu stvar ....KIĆ. Pokušavao sam ali uzaludno da svo to blještavilo opravdam definicjom kića kao «odgovorom umjetnosti na povećanu potražnju potrošacke mase» a oni i jesu bili masa , i onda shvatih da već po tome kić mora da sadrži «kvalitete» koji odgovaraju masi. Shvatih da postoji tanka linija koja dijeli ukus od neukusa . I nije tačno da o ukusima ne treba raspravljati, evo raspravljao sam još uvijek sa samim sobom a to je kažu i najteži dio. I znam da će spas pronaći samo oni koji na pravi naćin mogu osmisliti svoje vrijeme, te gestom pokazati da su lišeni vulgarnosti i primitivizma. Koji u našem društvu preovladava . Ovaj tekst je naravno po mom ukusu , možda se ipak trebam pridržavati onoga , kako kažu stari Latini : "O ukusima ne treba raspravljati" ili «De Gustibus Non Est Desperandum» ili tako nekako... Ka5aN |